O školi
Osnovna škola Rapska 2009. godine obilježava 70-godišnjicu postojanja i
djelovanja.
Jugoistočni dio grada Zagreba (Sigečica, Kanal) bio je dulje vrijeme bez
odgovarajuće školske zgrade. Da bi se udovoljilo potrebi pučanstva ovoga
dijela grada i odteretilo pučke škole u Trnju i na Botićevom trgu, na sjednici
Gradskoga vijeća 24. ožujka 1938. godine odobrena je gradnja nove moderne
škole u Rapskoj ulici sa 10 učionica za 20 razrednih odjela. Ukupni trošak za
izgradnju iznosio je oko tri i pol milijuna dinara. Školsku zgradu projektirao je
1938. godine arhitekt Ivan Zemljak (1893.-1963.).
Projekt je odobren rješenjem Tehničkoga odjeljenja V. Savske banovine. Izgrađena
je na području tada slabo urbaniziranoga Trnja. Poslije izdavanja građevinske
dozvole 10. kolovoza 1938. godine počinju radovi u izvođenju građevinskoga
poduzeća Josipa Čorka iz Zagreba. Škola je sagrađena u skladu s najvišim
pedagoškim i higijenskim normativima te dostignućima tadašnje suvremene
arhitekture.
Školsko dvorište uređeno je (po Zemljakovoj zamisli) drvoredom jablanova koji
prate liniju južnoga pročelja. Sjeverno od školske zgrade, prema Vukovarskoj
ulici, proteže se park s bazenom i dječjim igralištem uređenim 1949. godine
prema projektu arhitekta Zvonimira Fröhlicha. Centralno mjesto u parku, prema
projektu, zauzima bazen.
Zgrada Osnovne škole Rapska zajedno s pripadajućim dvorištem i parkom čini
skladnu cjelinu funkcionalnoga tlocrta, originalnoga prostornog i suvremenog
konstruktivnog rješenja te je vrijedan primjer moderne međuratne arhitekture.
Cijeli je prostor 2008. godine stavljen na Listu zaštićenih kulturnih dobara.
Škola je svečano otvorena 1. listopada 1939. godine. Prvi upravitelj bio je Ante
Golob.
Prvi učenik, koji je upisan u matičnu knjigu (Glavni imenik Banovine Hrvatske,
grad Zagreb i državna mješovita Osnovna škola Rapska), bio je Marijan
Božičević. Polazio je 4. c razred. Prva učenica 1. a razreda bila je Marija Babusek
koja je 1943. godine nakon pučke škole prešla u II. žensku realnu gimnaziju, a
učiteljica je bila Teodora Meniga.
Škola je započela rad sa šest prvih razrednih odjela (212 učenika) i imala je
656 polaznika. Već na samom početku bilo je problema s nešto manjim brojem
učenika od očekivanoga i s učiteljskim kadrom. Zbog velike hladnoće i manjka
goriva nastava je dvaput bila prekidana. Odlukom Banske vlasti Mirko Bolfek
imenovan je školske godine 1940./1941. novim upraviteljem.
U razdoblju II. svjetskoga rata nastava se neredovito održavala (prenamjena u
vojarnu, nestašica ugljena), a učenici su nastavu pohađali u crkvi sv. Obitelji,
Jakićevoj i Supilovoj ulici (dječje sklonište) te Trnjanskoj školi. Iz matičnih
knjiga vidi se da su učenici uspješno završavali razrede. Školska je zgrada
bila izrazito oštećena u unutrašnjosti, a osobito namještaj jer je u njoj boravila
vojska od početka rata (ustaše, njemačka vojska), civilna zaštita i logoraši s
Kanala.
Poslije rata objekt se postupno obnavlja i škola nastavlja s uspješnim radom pa
je nastava počela sredinom rujna. Rješenjem Prosvjetnoga odjela 1948. go-
dine za upravitelja škole postavljen je Mirko Vidović koji je na toj funkciji bio
do 1949. go dine kad ga zamjenjuje Dragutin Gliha. Početkom 1951. godine
školsku upravu preuzela je nova upraviteljica Jelica Aničić.
Za prosvjetni i kulturni razvitak jugoistočnoga dijela grada od velike je važnosti
1949. godina kad je otvorena sedmogodišnja škola (1077 učenika).
Sedmoljetka nosi naziv “XVIII. SEDMOGODIŠNJA ŠKOLA - MJEŠOVITA”. U njoj
djeluje osnovna pučka škola s “nižim razredima” i gimnazija s “višim razredima”.
Za školu postoji jedinstveni nastavni plan i program
s namjerom da se izbriše razlika između nižih razreda pučke škole i viših razreda
gimnazije, kao i između učitelja i nastavnika.
Školovanje je obvezno, a to znači da svaki učenik mora završiti VII. razred,
odnosno ići u školu do petnaeste godine. Osmogodišnje školovanje zahvatilo
je samo one učenike koji su upisali peti razred 1950. g. Osmoljetka, kakvu mi
poznajemo, počela je s radom školske godine 1953./1954. kada i dobiva naziv
“Narodna osmogodišnja škola II.”. Veliki je problem u tom razdoblju nedostatak
ugljena, često mijenjanje učiteljskoga kadra, nerazumijevanje sredine za
školovanje i obrazovanje, nedostatak školskoga inventara i učila.
Izgradnjom stambenih objekata u Vukovarskoj, Držićevoj, Slavonskoj i Mur-
terskoj ulici dolazi do znatnoga povećanja broja učenika, a školske godine
1952. /1953. upisan je čak trideset jedan odjel.
Školska godina 1954./1955. značajna je za život ove škole jer je otvoreno
školsko igralište koje je postalo centar svih športskih aktivnosti do danas. Igralište,
kao i pripadajući okoliš, rekonstruirani su nekoliko puta (1967., 1996. i 2008.).
Sa školskom dvoranom koja je otvorena 1967. godine i danas predstavlja
najznačajniji športski objekt za učenike i građane našega školskog područja.
Početkom školske godine 1953./1954. novi upravitelj škole postaje Ivo Ofen-
beher kojega 1963. nasljeđuje Nikola Krička.
Zbog nagle izgradnje i širenja grada na jugoistok, pedesetih godina osjetila se
potreba za novim školama. Kapaciteti škole u Rapskoj nisu bili dostatni za tako
veliki broj učenika te je odlukom grada 1959. godine dio učenika s područja
Sigečica-Kanal premješten u novu, Osnovnu školu Marina Držića.
Velika pozornost posvećena je i djeci s posebnim potrebama. Iako u teškim mate-
rijalnim uvjetima, školske su godine 1958./1959. otvorena dva odjela za njihovu
rehabilitaciju. U školskoj godini 1962./1963. bilo je rehabilitirano 109 učenika.
S povećanim brojem djece povećavaju se i organizacijski problemi: rad u tri smjene,
nedostatak udžbenika prikladnih za takav oblik školovanja i manjak stručnoga kadra.
Zbog toga su 1967. godine četiri razredna odjela preseljena u OŠ Grigora Viteza.
Prema Peterčićevu projektu 1963. godine dograđena je športska dvorana sa
sjeveroistočne strane zgrade. Na tom mjestu je, prema Zemljakovoj zamisli,
trebala biti velika dvorana za priredbe.
Školske godine 1965./1966. škola mijenja naziv i dobiva novo ime – OŠ “Ivo
Marinković”. U tom razdoblju u školi je i najveći broj učenika jer viši razredi
imaju po pet odjela. Usporedo s razvojem društva mijenjala se i škola te je
izražena potreba za organizacijom novih oblika školovanja kao što su produženi
boravak (1969.) i cjelodnevna nastava (1977.).
Šezdesetih i sedamdesetih godina škola postaje najznačajniji faktor društvenoga
razvitka naselja. Nema gotovo ni jedne manifestacije, ni jednoga značajnijeg
događaja, ni jedne društvene akcije u kojoj ne sudjeluju učenici i djelatnici
škole.
Sredinom sedamdesetih godina dolazi do pada broja učenika.
Sredinom osamdesetih, a naročito u školskoj godini 1988./1989. povećava
se broj učenika na 728 te se radi u 26 odjela. Nakon toga razdoblja dolazi
do znatnijega pada broja učenika. Nikola Krička, koji je uspješno vodio školu
28 go dina, otišao je u mirovinu 1991. godine, a za upravitelja škole imenovan
je Antun Brkljačić.
Školska godina 1991./1992. bila je izuzetno teška i specifična.
Eskalacija Domovinskoga rata u rujnu i listopadu 1991. stvorila je velike
poteškoće u realizaciji nastavnoga programa. Tih godina škola je radila u
otežanim uvjetima - česte su uzbune, sklonište je udaljeno, veliki je priljev iz-
bjeglica.
To nije spriječilo djelatnike škole da i u tako teškom vremenu realiziraju nastavne
planove i programe, kulturnu i javnu djelatnost, kao i sva natjecanja. Nažalost,
u ratnom vihoru nestala su i tri mlada života bivših učenika naše škole: Branko
Krajcar, Zoran Atanasov i Fahrudin Forić.
Skupština Grada donijela je 1992. godine odluku o promjeni naziva Osnovne
škole “Ivo Marinković” u Osnovna škola Rapska. U ožujku 1996. godine imeno-
van sam ravnateljem škole u kojoj sam nekoć bio učenik.
Prilikom pastoralnoga posjeta župi sv. Obitelji 2003. godine, zagrebački
nadbiskup Josip Bozanić ukazao nam je osobitu čast svojom nazočnošću,
neposrednim i srdačnim razgovorom s učenicima i djelatnicima škole. Posebno
je istaknuo važnost odgoja i obrazovanja u procesu uljuđivanja mladih.
Nakon ratnoga razdoblja i novonastale društveno-političke situacije, školu je bilo
potrebno unaprijediti u svim segmentima - stručno pedagoški, kadrovski i didaktički
te rekonstruirati školsku zgradu koja je zbog nedostataka sredstava propadala.
Posljednja veća adaptacija bila je 1963. godine. Manji “kozmetički zahvati”,
koji su napravljeni u posljednjih desetak godina, nisu mogli zadovoljiti kriterije
moderne škole.
Zahvaljujući razumijevanju Gradskoga ureda za prosvjetu i šport, 2006. godine
školska zgrada i športska dvorana temeljito su obnovljene. U samo četiri mjeseca
unutarnji prostor škole doživio je potpunu promjenu. Osvježeno je pročelje zgrade
novom žbukom, obnovljena je električna i vodovodna instalacija, uvedena je
hidrantska mreža te nove informatičke instalacije s pripadajućom podrškom. Prostor
knjižnice je obnovljen i proširen te pretvoren u suvremeni multimedijalni centar.
Tako su stvoreni uvjeti za izvođenje nastave prema svim pedagoškim standardima.
Svečanom otvorenju novouređene škole 28. kolovoza 2006. godine bio je
prisutan i gradonačelnik Grada Zagreba, Milan Bandić. Trenutačno u našoj školi
ima 18 razrednih odjela sa 390 učenika.
Zaposleno je 38 učitelja i profesora te stručni suradnici: pedagoginja i knjižničarka.
Da bi škola ostvarila svoju cjelovitu zadaću i normalno funkcionirala, svoj veliki
doprinos daju: tajnica, računovotkinja, domari, kuharice i spremačice.
Nenad Bronzović, ravnatelj
