Kad smo prijateljice i ja stigle u školu, atmosfera je već bila na visokoj razini. Čim smo ušle, pozdravile smo sve naše prijatelje koji su već bili tu. Zatim smo otišle do svlačionice da skinemo kapute i ostavimo torbe. Kad smo bile spremne za ples i dobar provod, vratile smo se u školsko predvorje i počele plesati. Osmaši su zauzeli većinu prostorije pa smo morale naći neko prikladno mjesto gdje ćemo i mi moći plesati.

Glazba je bila odlična. Neke pjesme su izabrali sedmaši, a druge ostali razredi. Bilo je stranih pjesama, a i domaćih. Neki učenici su rekli da im se ne sviđa izbor glazbe jer je bilo previše domaćih pjesama – smatrali su da smo te pjesme trebali izbaciti. Teško je svima udovoljiti.

Osvjetljenje je bilo… baš osvjetljenje. Bilo je presvijetlo. Nije bilo disco kugle kao prošlih godina niti light showa. Svjetlina je dolazila izvana, iz svlačionica i iz prostorije gdje se birala glazba. Bilo bi bolje da je bilo više svjetlosnih efekata, a ne prave rasvjete.

Atmosfera na plesu je bila odlična. Većina učenika je plesala i zabavljala se. Neki su učenici sjedili na klupicama i pričali, a neki su samo trčkarali od jedne osobe do druge. Nazočni su bili naši razrednici, ravnatelji i pedagogica  pa se, možda, bilo malo teže opustiti, ali s vremenom smo se svi opustili jer smo shvatili da je ovo ples organiziran za nas i da je dobrodošlo da se pleše i pjeva. A dobrodošli su bili i prošlogodišnji osmaši koji su, po već uhodanoj školskoj tradiciji, također bili na plesu.

Kad je završila zadnja pjesma, svi smo bili tužni jer je završilo, po nama, prerano.

Sve u svemu, na plesu je bilo odlično i svi smo zaključili da plesova treba biti više. Tri, četiri puta u godini. Za početak školske godine, za Božić, za Valentinovo i za kraj školske godine. To bi bilo najbolje.

                                                                                                                                                     Ema Rajković, 7.a